Ćitajući nedavno pjesmu na blogu jedne poznanice, koja više nego očigledno aludira na moj subjekat kao objekat svog pisanja (premda ja naravno nemam pravo da se nametnem kao subjekat o kojem je pjesme pisana, jer je svako pisanje fikcija, izraz subjektivnog gledišta svijeta itiliti mikrosvijet u kojem je sve dozvoljeno), nemalo sam se iznenadila ozbiljnošću kojom me ženski subjekti ipak promatraju (nažalost, ne iz dobre namjere, no kako je pakao popločen dobrim namjeravama, nisam ni sigurna da li je to nešto za čim bih trebala uopće žaliti) iz neke gigantske želje da me proglase neozbiljnom kako bi njihovi mikrosvijetovi mogli slobodno da rastu. Nemalo paradoksalno, ali ne bih o tome, nego o posljednom redu spomenute pjesme, o najhumanijem pitanju, o ultimativnom pitanju jednog ljudskog bića drugo: „Jesi li srećna?“ Namjerno kažem ljudskog, jer humanizacija kiborga uvijek ide na uštrub vampirskog iskorištavanja mesa, a onda tebe koji/e hoćeš da ukažeš na oslobađajuću ideju virtualnosti, sustavom inverzije, proglase vampirom/icom, destruktivnim elementom, onim/onom koji ide protiv „onog nečeg prećutnog“ što čini svu vrijednost ljudskog života. „Ono prećutno“ je ono „pravo“, ono „neizrecivo, ali uvijek prisutno“, ono što potvrđuje ili oduzima vrijednost, a ono se ne može riječima iskazati, paradoksalno, jer sva stvarnost jeste u jeziku.
A kako izgleda ta sreća kada se uveća, kako pjevaju pankeri kojima ne valja ni kada imaju jednu vrstu patika u marketu, a ni stotinu njih (pa se postavlja pitanja je li taj protest sam sebi svrha kao učinkovita forma dozvoljenog otpora matrice)? Od svih praznih označitelja, sreća se čini najproblematičniji, odmah pored slobode koja može biti samo sloboda u odnosu na nešto ili od nečeg, pa nije ni čudo zašto ta dva označitelja obično plutaju zajedno, u neprestanoj težnji da dokažu smislenost sartrerove ljudske egzistencije. Znakovito je što pitanje „jesi li srećna“ ne dobivam od humanoida koji su vrlo uspješno usvojili svoj program naturalizacije (ideološke kičme, je l’) nego upravo od humanoida koji su napraviti osobni izbor koji žele svim silama opravdati iako im unutarnji nemir, ta golicava buba znanja, naprosto ukazuje da su se stopili sa matricom protiv koje su se imali namjeru boriti za svoju osobnu emancipaciju. Nikada ne omalovažavajući njihove osobne izbore u svakodnevnoj komunikaciji, uvijek se nađem prozvana za taj njihov nemir, kao da sam ja koja je donijela možda više subverzivne izbore od njih kriva što njihovi ne funkcioniraju, što ne mora nužno biti pogrešno, jer sam iz njihove pozicije ja ubojica užitka. Naime, ako se tobože orginalni užitak javlja samo kao imperativ matrice ili zabrane matrice (a da bi bila zabrana, mora biti čelična ideologija sa središnjom očinskom figurom koja ne gubi autoritet), onda sloboda izbora daje izbore koji imaju kopiju užitka, neki razvodnjikavi ukus kao što ima hrana izvan matrice, u pustinji realnosti. Onda nije ni čudno zašto se poluemancipirani kiborg ipak odlučuje da zamijeni znanje za potpunu naturalizaciju svoje stvarnosti u izdajničkom dogovoru, ironično, sa istom tom matricom. „Neznanje je blagoslov“, kaže on, svo svoje bivstvovanje upirući u osjećaj koji je nekada imao, a onda izgubio. Može li se opet? Ne može. To je problem.
Woody Allen odlazi da postane katolik i kaže svečeniku da mu se pravo sviđa struktura njihove religije, a na njegovo pitanje da li vjeruje u boga, kaže: ne, ali silno želim. Dakle, želja za željom koja vodi do toga da se zagrize ekstaza koja se nikada ne može zagristi.
Problem je u tome što nemir jeste u samoj ontološkoj strukturi radilice, samo što se ne prepoznaje dovoljno ako ga ne izrazimo jezikom (kao povratna informacija). Pitanje „jesi li srećna?“ tako je zamaskirano preko „jesam li ja srećna?“ do „kako možeš biti srećna?“. Ideja vodilja je da osoba može biti srećna samo ako nalegne na ideološku kičmu, a svi ti drugi izbori proizilaze samo iz inata, nezrelosti, imitacije. I pošto se ta ideja rasprši na personalnoj razini, potreba za tim drugim u kojeg će upirati prstom dolazi do gigantskih razmjera. Tako se „možeš ako želiš“ odjednom pretvara u „moraš“ u opravdanju sopstvenog izbora na malu personalnu predaju i na idilični život u utopiji koja ima potrebu da se proglasi autentičnom jer je primila toliku žrtvu (odrekla se evine jabuke). Ti ne možeš biti srećna provučeno je ja ne mogu biti srećna i osjećam se izdanom, jer bih trebala biti.
A da je ideja o sreći kao odusustvu nesreće ili obećanju raja kao ekstaze usko uvjetovana odsustvom izbora potvrđuju u protuargumentaciji aktivizma protiv represije nad ženama primjerice. Kad bih se naljutila na mistificiranje kultura koje bukvalno počivaju na najgrubljem sustavu torture i pokušala sagovornika/icu da uvjerim kako toliko odsustvo izbora o svom tijelu i pravu na život i smrt u jednoj takvoj kuluri nikako ne može biti gala niti temelj za izgradnju osobne emancipacije putem duhovnosti, dobila bih protuargumenat koji guši svaku komunikaciju: ali one su srećne. Možda nemaju pravo da donesu i najbanalniju odluku o svom životu, ali one su srećne. Za razliku od nas koji smo se eto raspršili okolo u slobodi izbora, ne možemo da se zadovoljimo, ubili smo očeve, razočarali matere, plutamo po sustavu asocijativno kako nam se svidi, prosto je nemoguće da smo srećni/e. „jesi li srećna? ne, ti ne možeš biti srećna.“ Ja pak shvaćam da je sloboda izbora također donekle uvjetovana i kontrolirana, ali postoje drastične razlike između primjerice nečega što se okrutno naziva žensko obrezivanje i ugradnje silikonskih grudi.
Jesam li srećna?
Ne znam, jesi li?
