“Pravo ljudsko ja u određenom smislu funkcionira kao kompjuterski zaslon: ono što je iza njega nije ništa drugo do mreža bezjastvene neuronske mašinerije”. Slavoj Žižek
Krenut ću vrlo osobno (jer osobna i jest svaka konstrukcija hinjene objektivnosti), život na periferiji jednog priličnog nepriznatog i labavog centra, u Tinji, kraj autoputa, ne pruža mogućnosti antipalanačko orijentiranoj osobi da korespondira sa osobama koje mogu pružiti nadahnuće za daljni osobni razvoj. Kao takvoj, knjiškom moljcu prije svega, pojava interneta predstavljala je personalnu revoluciju. Internet je nudio, ne samo informacije koje, selektirane, nisu stizale do nas, kao što je literatura za obrazovanje izvan krutih i patrijarhalnih normi, nadogradnja na personalne preferencije, pornografija kao vid očuvanja zdravog libida koji ne prelazi u frustraciju ili u ženskom slučaju, zagušavanje, nego i nešto što je oduvijek bio generalan san feministicai feminista-dokinuo je privatno.
U Tuzli, tom manjkavom, ali industrijski sivom centru (a samim tim kibernetički prelijepom moja srodnost sa mašinom kao kibernetičkim produžetkom mog tijela), trebala je biti izravno povezana sa građanskim identitetom koji mi je obećan, ali nažalost, naišla sam na i tu na duboko ukorijenjenu palanačku tradiciju u vidu cinizma i lobističkog odbijanja pristupa onima sa periferije koji imaju znanje i klasifikacije da zauzmu pozicije na kojima bi bili/e produktivni/e. Facebook je kao pojava ujedinjio razne vrste internet formi korespodencije: blog, forum, chat, personalni egzicionizam itd. Tako je tijelo koje je dobilo svoj kibernetički produžetak u vrlo definiranom, pojavnom, identitetu, počelo personalnu građansku revoluciju u odnosu na druge i sebe same.
E, sad, to smeta. Malograđanski karakter opstaje kod znanja koji se „podrazumijeva“, da se tačno zna gdje mi i s kim provodimo vrijeme, koje knjige čitamo (ako čitamo), kroz materijalizam pustinje stvarnosti (matrixovski rečeno) posjedovanja jedni drugih. Problem nastaje kada izađemo iz te omeđenosti kožom i plutamo žicama korespondirajući sa razlikama, drugostima itd. U 21. stoljeću, postljudi sjede za laptopima istražujući sebe i svoje drugosti, dok malograđanski puk buba se u prsa i govori nešto kao: ah taj facebook! nađite sebi život!
Čini se da je lakše objasniti falogocentrično klupko nepismenom djedu nego poluemancipiranom malograđanu da svaka komunikacija ima istu vrijednost. Panika facebooka nažalost, nije samo lokalna. Materijalisti i esencijalisti našli su svoje mjesto i u Hollywoodu, proizvodeći filmove panike zbog sveprisutne pomoći mašine. Mašine su korisne. To je barem jasno. Kućanice koje je društvo dokinulo na privatnu sferu puke reprodukcije i guranja sizifovog kamena, imale su neviđenu korist za personalno oslobođenje invencijom mašina za veš, mašina za suđe itd. Mašine nas prevoze i čine kilometarske udaljenosti irelevantne. Privredni razvoj se neuporedivo ubrzao. Na kraju, računari nas uvezuju u veliku mrežu 24 sata dostupnih informacija i sadržaja, što je imalo ogroman pozitivan utjecaj na daljnu evoluciju. Slijedeći korak (koji je već počeo) je poboljšanje naših tjelesnih funkcija, duži životni vijek itd.
Čemu, dakle, panika? Čemu podozrivo gledanje na facebook aktivnog korisnika/cu kada više nema povratka na tu opustošenu zemlju stvarnosti, posjedovanja psiha velikim okom ideologije palanke? Pluralizam je težak, ali fašizam smrtno opasan. Primjer jedne takve panike koja nas je trebala „naučiti lekciju“ je svakako film Surrogates (Surogati). Svijet budućnosti bit će naseljen kibernetički poboljšanim verzijama nas samih koje kontroliramo (i tako živimo kroz njih) iz komocije naših domova. Rizik povreda ili nesreća praktički nepostoji. Istodobno, to nije samo poboljšana verzija nas takvih kakvi jesmo, mi možemo živjeti onaj identitet koji želimo, brišući granice našeg tijela (sredovječan muškarac može biti plava ljepotica koja ima seks sa zgodnim dečkom). Naša tijela postaju pasivna, ali um stvara nevjerovatne imaginacije i naprosto ide samo dalje u nadogradnji fantazmi.
Međutim, izumitelj se predomisli. I onda se dogodi nešto sasvim nezamisljivo: pritiskom na dugme, svi/e surogati se gase i svijet ponovno se vraća na tačku na kojoj je bio prije njihove invencije. Ta priča dosta slična satiričnoj vijesti na koju su mnogi/e nasjeli/e da Mark Zuckerberg gasi kompletan facebook, jer se, eto, naprosto, predomislio. To nas već dovodi do mitova o samom stvaranju koji su u krćanskoj i islamskoj tradiciji stavili muški potencijal stvaranja kao apsolutni, može li se bog predomisliti što je stvorio svijet? Može li se razočarati u progres? Kroz tu tradiciju, mi nismo nikad prestali vjerovati u naivnost sjedinjavanja sa prirodom, to odsustno znanja kao bogu najmilije stanje, a svaka gradnja betona i stakla, đavoljeva je igranka. U odličnom filmu Ink taj će mit da kulminira u svom sjaju: borci/kinje za spas duše dolaze nepatvorene iz prirode, dok je zlo ovoploćeno u ljude sa ekranima kao glavama, gdje je kapitalistički napredak pri kojem se gazi „bogom data prirodna zemlja“ i zapostavlja obitelj kao najsvetija institucija, a spas je naime, upravo u povratku esencijalizmu, univerzalnom dobru i zlu, svim onim stvarima koji su nas kroz povijest nebrojeno puta odveli u fašizam.
Temeljni „problem“ antifašizma i jeste upravo kompleksnost, nepostojanje crno-bijelih obrisa, kaos koji se u Fight clubu označio kao ključan za ljudsku evoluciju. Klik na dugme za gašenje mašina bilo bi naprosto prejednostavno, a samim tim, i fašističko. Problem je što autori Surogata nisu shvatili ono što je Wachowski duo u Matrixu shvatio vrlo dobro, zahvaljujući čemu imamo materijala za dokazivanje potrebe za prihvatanjem svojih kibernetičkih produžetaka. Mašinizacija ljudi ne može da krene unazad jer se u potpunosti srodila. Borba se ne očituje u vraćanju nekoj nesvodljivoj ljudskoj prirodi nego unapređenju naše već postljudske „neprirodnosti“ koja će donijeti nove mogućnosti za prevazilađenje dosadašnjih represija, ideoloških cenzura, jednostranosti pogleda itd.
Nedavno sam srela poznanicu koja me dočekala domišljatim komentarom: kako te samo čudno vidjeti u stvarnom svijetu! Ne, ne, -smijem se-ja sa samo simulacija koja hoda i treperi, a „pravo ja“ egzistira na facebook profilu. Ili da se poslužim pop poskočicom grupe Black Eye Peas: I’m so 3008. You so 2000 and late.”
