Kristina je dečko

Mediji se još ne mogu zasititi plavokosog Tuzlaka Andreja Pejića, a izgleda ni publika, budući da on ostaje onaj priželjkivani elemenat nove generacije:  savršeno plastično tijelo koje će nas privući ženstvenošću, a ne traumatizirati vaginom kao onim neprevaziđenim jazom prelaska iz prirode u kulturu. I polako, ali sigurno, i ja se navikavam na njegovu pojavu, i činjenicu da iskače kako iz mog laptopa, tako i iz paštete. Međutim, jutros dok sam umjesto logiranja na facebook gdje sam profil deaktivirala pod izgovorom da moram posvršavati svoje obveze na postdiplomskom studiju, a zapravo otišla zbog osobnog eksperimenta i rastuće  želje za nedostupnošću 24-sata na dan, klikam Vogue na jednoj strani, a e-novine na drugoj strani, još uvijek (i zauvijek) snažno prkoseći zahtjevu fašističkog društva, baš u stilu Žižekove aluzije na referensu braće Marks: Kavu ili čaj? Da, hvala.  I kako klikam naiđem na  it manekenku  dječačkog izgleda Kristinu Šalinović. Prva mi je asocijacija poredba sa Andrejem Pejićem glede očiglene andogenosti, ali i porijekla, oboje obitavaju sa našeg balkanskog imaginarijuma i uspijevaju u tom velikom okrutnom modnom svijetu.

No sama androgenost je odmah problem, jer pridjev androgen/a pristaje uz Andreja Pejića kada se govori o njegovoj ženstvenosti, a ista androgenost pristaje uz Kristinu kada govorimo o njezinom dječačkom izgledu. Onda se postavlja pitanje šta znači bezrodni izgled? Da li su lezbijke koje odbijaju da nose štikle i dugu kosu, androgene, kao i muškarci koji nose eto duge kose i visoke štikle poput dragoga nam Pejića? Onda androgenost nije ništa drugo do preuzimanje roda drugačijeg od očekivanog uz jedan ili drugi spol. Bezrodan izgled nije moguć, a davno smo ionako odustali od optimistične ideje razdvajanje spola i roda u smislu društveno uvjetovanog jednog, a drugog biološki nam datog.  Stvar je samo u tim tragičnim patrijarhalnim okolnostima koje je precizno opisala Charlotte Gainsbourg, a ubacila Madonna u njezinu pjesmu What it feels like for a girl :

Girls can wear jeans, cut their hair short, wear shirts and boots, ’cause it’s okay to be a boy, but for a boy to look like a girl is degrading.

To bi možda objasnilo subverzivni karakter pojave Andreja Pejića na pisti da odmah nisu uslijedila boldirana novinarska pitanja: Andrej Pejić-savršena žena?

No dobro, o tome pisah, pa neću ponavljat’, ali može li se time opravdati manja zainteresiranost za subverzivni karakter Kristine Šalinović? Zašto nama, gender ublehašima/cama, ona nije jednako zanimljiva niti njezine fotografije osvanjaju umjeto facebook profil slika? I da li se ona uopće pojavila koa pandam Andreju Pejiću, da se sanira moguća šteta po modnu sliku žene tako što će se isticati ženska androgenost gdje još više upadamo u zamku nerazriješenih patrijarhalnih binarnosti.  Uvjerena sam da je Lady Gaga spotom  Born this way sanirala dosta štete  nakon teške anti-feminističke godine, izgubljenog raja Dolcea i Gabbane, kao i kompromitiranje Madonne sa istim  falocentričnim dečkima, kraljevima modne industrije, ali dobro, ona je Madonna, pa joj nisam haterila. Široki bokovi i princip majčinstva kao rađanja novog života nije mjerilo modne aristokracije, stoga je možda Kristina više pravilo, a ne izuzetak, jer svoje tijelo podvrgava slici gay muškarca, a iz istog razloga su isti ti gay muškarci odbijeni spotom Born this way. Onda je možda neispitana zavist na maternici umjesto na penisu-moguća.

Uglavnom, ona je tu, ona je in, ona je mršava, ona je dečko, ona je vogue, voli crnu i plavu boju, a jede vala i čokoladne kolačiće. Kao i ja dok završavam ovaj tekst i slušam-nagađate šta.