-Ja sam filozofkinja.

-Filozofija. Baš ono što nam treba u ovakva vremena.

Ne preći na kršćanstvo u vrijeme kada prvi priznati kršćani sve nekršćane nabijaju na kolac nije racionalno. Nije racionalno ni uzgojiti kosu i ostati u krevetu kao način subverzije u vrijeme kada treba zauzeti snažan ideološki stav. Nije bilo racionalno ni skrivati Židove dok nacisti kucaju na svaka vrata u ime racionalne ideje arijevske rase, ali eto, bilo je i takvih. Iracionalnih. U suštini, racionalno se čovjeka može nagovoriti na bilo šta, uključujući ratove, kanibalizam, izdaju, represiju svake vrste. Vidjeti da kolju životinju nije ugodno, ali racionalno je pojesti tu životinju. Da nema racionalnih argumenata, uistinu ne bismo mogli sebi relativizirati nijednu bol koju smo nanijeli drugima niti situacije u kojima nam je intuitivno bilo nalagano da uradimo jedno, a uradili/e smo drugo, jer smo se plašili/e.

Da, u doba fundamentalističkih zaoštavanja i theofašizma kakav je uveliko pukucao i na naša vrata (ukoliko je uopće ikada ta ista vrata zatvarao), nije racionalno biti ateisti/ica, još gore, beskompromisni/e ateist/ica, što je ironično, ako znamo da se upravo ateisti/ce pozivaju na racionalnost kao alternativu religijskim opijumima. Meni se čini da čak ni to više. Danas su ateisti/kinje načelno otvorenije za pluralnosti istina, dok će fundamentalisti/ce svoj sustav vrednovanja predočivati kao racionalno dokazane istine. Ateisti/kinje su postali/e iracionalno bića u sustavu, em se ne brinu za svoje osobno dobro ne praveći kompromise sa praznim označiteljima koji, ako ćemo pravo, na kraju dana i jesu samo prazni označitelji, em se usuđuju reći da je znanje krhko, režući posljednju granu na kojoj sjede. U vrijeme potrebe za radikalnim stavom, a u konstantnom raspirivanju straha da je svako vrijeme i svaki mjesec ovdje vandredno stanje, stanje za velike odluke, stanje pred rat, samoanaliza i borba sa sopstvenim sjenkama odaje slabost, a mogućnost pluralnog gledanja na jednu te istu stvar-potpuna kastracija. Naravno, u rodnom smislu, za žene je svejedno, jer njihov govor nije validan, njihova potraga za istinom je jalova, a njihov radikalizam, kao što je to jednom Dubravka Ugrešić sročila, odaje samo konflitnu osobnost, a nipošto boemstvo ili herojstvo. Muškarci slušaju jedni druge za stolom u kafanama, i za akademskim katedrama, pa onda citiraju jedni druge za buduće povijesničare koji će stvarati ideologije tako što će krutom selekcijom odabirati bitno, a ono što je žena pisala, nikada nije bitno, nego samo dodatak, koji može biti iskorišten ili ne, ili u krajnosti, postati predmet izučavanja na rodnim studijama koje su još uvijek odvojene od regularnog plana i programa, kako u školama, tako i na univerzitetima.

Film Agora zatekao me u kinu (gledala sam ga sama što je pomoglo puno doživljaju) u neke kasnije sate, čak ni kokice nisam kupila. Nije bilo ni gužve, ono, taman. Pod blagim stresom jer slijedeće jutro sam imala prezentaciju kojom sam trebala dokazati da psihoanaliza u koaliciji sa religijom priča istu priču, a predstavlja se njezina suprotnost. Falus, bog, sve je to meni isto. Čak sam bila spremna donekle da branim religijske rituale kao dobar način očuvanja mentalnog zdravlja, jer sam, znate, povodiljiv karakter, i da mi je razumjeti, da mi je znati, da mi je ući u priču dovoljno duboko da bih mogla uopće stvarati kritičku misao. Međutim, od toga ništa nije bilo, jer sam iz kina izašla sa osjećanjem vrlo nesvojstvenim mojoj melankoličnoj prirodi-ljutnji.

Film je smješten u 391. godinu kada je kršćanska religija bila priznata, pa se oni, bezbeli, pohasili. Znate, ono, paljenje knjiga, klanje ljudi, tko pokolje više, proglašavaju ga svecem, sve normalne stvari. Uglavnom, Isus Krist je razapet da bi oni mogli dalje razapinjati, i to je sveta dužnost, kao što je sveta dužnost držati te žene ućutkane, silovane, i ako zatreba, vala i ubijene. Normalne stvari. Ni pagani vala nisu nešto bili oličenje liberalnog građanskog morala, ali su bili čisti i čitali su knjige. Čak su im žene mogle da predaju. Ali nisam zato navijala za njih kada su pohrlili jedni na druge, nego zbog statue boginje koju su imali ispred knjižnice. Taj, naoko nevažan detalj, jer nam danas serviraju interpretacije o bogu koji je bespolan, androgen, nesvodljiv na oblik (ono na svoju sliku i priliku se izgubilo, kao i činjenica da se često allah u Kur’anu obraća u prvom licu množine), naveo me na razmišljanje koliko bi bilo dobro za ženu da ima simbol sebstva koji je ženski. I nije me bilo nimalo sram da ću otići u esencijalizam, jer je to bilo stvar kulturološke konstrukcije kao što je na krajau i religija sama. Imati simbol sebstva koja nije bezgrešna majka koja nema mjesta u svetom trojstvu nego se njoj obraćaju sa moli za nas grešne, implicirajući da ona nije nikakav dio božanstva nego tek posuda, ili Ivana Orleanka koju su iskoristili kada je trebalo, a onda ju i propisno kaznili kao primjer budućim curama koje se budu lačale falusnih simbola, danas je za nas znanstvena fanstastika što je neriješiv problem za feminističku teologiju, iako se trude. A kako god je za mentalno zdravlje muškarca dobro imati isuse, bude, muhamede, kako je to implicirao Jung, onda bi isti princip mogao poslužiti ženama da budu snosnije same u svojoj koži. Ali pozicija nikada nije ista, a mi to prečesto zaboravljamo da bismo govorili o univerzalnom čovjeku, univerzalnom vjerniku, univerzalnom ateisti. Iako je film ogroman pomak jer je beskomromisan ateistički, a da to nema veze za komunizmom (jer komunizam nije suprotno od religije što dokazuje naša stalna borba kao između crvenog i zelenog, a liberalne građanske opcije nigdje), ipak je napravio kompromis da se prilagodi muškom oku: Hypatija, filozofkinja koja ostaje do kraja dosljedna sebi, jeste glavni lik, ali nije nositeljica priče (jer bi to bio je li odmah feminističko-ženski film, a Alejandro očigledno nije htio baš da ide do kraja), nositelj je rob koji je primio kršćanstvo. Tako da se propustilo uraditi ono bitno-napraviti radikalan rez i sa patrijarhalnom ideologijom koja opstaje nevezano za religijske ili paganske uvjete. Valjda je ta borba duboko u muškarčevoj svijeti: kako prihvatiti novu ideologiju koja nudi veću poziciju moći, a zadržati ljudskosti, odnosno ne prodati ženskost. Pa fino. Ubiti ženu polako i sa milošču, kao što to danas radi psihijatrija. A i njemu je teško, znate. Nije baš morala da ide do kraja u svojim sumanutim, iracionalnim idejama. Muške suze su u filmu ekvivalent ženskom dostojanstvu.

Ipak, opraštam, jer sam se, koračajući do stana, prisjetila koliko je puta podizanje Biblije ili Kur’ana značilo smrtnu presudu. Koliko se kompromisa uradilo sa beskompromisnim stvarima. Ne morate pitati Hypatiju, jer to nije više ni stvar filozofije (krhko je znanje), pitajte Ines iz Goyinih duhova koju, znakovito, tumači ona ista Natalie Portman koja je simbol sebstva u V for Vendetta našla u kiši. Na balkonu. A nije morala čak ni umrijeti.

Citat kanona svjetke književnosti Virginije Woolf u kome ona konstatira da je teško ostati ispred zaključanih vrata, ali daleko teže ostati zaključan iznutra, godinama mi je bio omiljeni jer savršeno prati moju anskioznost koju osjećam u simboličkim institucijama, akademiji posebice. Kad kažem akademiji, mislim na to cartvo logosa, muške riječi koja se, krhka kakva jest, stalno mora dodatno betonirati i poricati pukotine koje ju uništavaju kao u remek Enjoy The Silence gdje biljke rastu tamo gdje ne bi trebale. To nije poziv na esencijalizam niti na konstrukciju mother earth, ne zato što je pripisivana ženama, nego zato što dalje produbljuje jezički stvoren dualizam, dakle, opet taj logos koji poput penisa u erekciji strši, ali je zapravo poput penisa bez erekcije-jedna savršeno mekana i povredljiva stvar, organska i prirodna, koliko i kibernetička.

Tog se citata sjetih opet ovog vikenda, uoči Eurovizije 2011 koja je u mom konceptu shvaćanja trasha kao subverzije, itekako važan događaj, kada sam brzopleto pristala da odem gledati akademsku predstavu, jer moja prijateljica glumi. Sve se to zapravo dogodilo na nagovor prijatelja, a završili smo u kafiću, čekajući predstavu uz crnu kavu i nula cigareta. Znajući da me kod rodice očekuje prenos Eurovizije i špagete sa špinatom, nervozno sam gledala tu veliku crnu rupu u kojoj su nestajali ljudi sa željom da se kultiviraju i daju podršku mladim nadama našeg glumišta. Meni je, pak, pozorište uvijek bilo trauma, koja je eskalirala prije par godina kada sam gledala sadomazohistički performans. Stvar je u tom campu kojeg moramo sahraniti, ali nam teško ide, jer opet, camp je dobar i efektivan način da se nešto kaže, a da se pravimo da to nismo zapravo rekli/e. Poštovanje manjka i granica bontona koje održavaju zdravu komunikaciju među ljudima. U društvu zasnovanom na laži, istina je najveća laž od svih. Valjda zato toliko škorpija odlazi u glumište, da bi bila ono što jeste, a da bi to ljudi shvaćali kao laž, ta inverzija je posebno potrebna antrološkom znaku koji je najviše ženski, znači, najbliži psihozi. Psihoza je, pak, sprovodba najstrožije logike, kako kaže Lacan.

U Intervju sa vampirom, sada već kultnom filmu snimljenom prema romanu homoerotične boginje Anne Reiche, scena vampira Armanda u kojem on glumi u pozorištu vampira koji sisa krv mladoj djevojci, a zapravo jeste vampir koji sisa krv mladoj djevojci, najbolje opisuje moje osjećanje u pozorištu. Bez obzira koliko je predstava loša ili zasnovana na općim mjestima i stereotipima, govori istinu dok se mi ponašamo da smo distancirani/e i pasivni konzumenti/ce njihovih proizvoda. Fizička blizina čini stvari još grotestknijim, a interakcija sa publikom je recimo najbezozbirniji vid narušavanja personalnog prostora za kojeg znam.

Da, brzopleto sam pristala da gledam predstavu umjesto Eurovozije. Volim Euroviziju. Volim se svađati sa cinicima koji Eurovoziju shvaćaju preozbiljno i misle da je ona iz godine u godinu sve lošija, volim te momente koji iznenade, i volim one koje ne iznenade, tipične eurosong pjesmice. I dok sam tako pila kavu, bilo je jasno da sam napravila lošu odluku, misleći da će me to odvesti do konstruktivnih koncepata, i ljudi koji znaju tko su, koji kupuju Dane samo da bi čitali kolumne Faruha Šehića i koji su čuli da postoji neka cyber bakica negdje tamo koja se zove Donna Haraway.

Moj prijatelj je nervozno gledao na sat kako bi ušao na vrijeme, jer, objasnit će mi, ako se zakasni koji minut, ne može se ući unutra. E, tu proradi moj ontološki strah. Ako se ne može ući unutra, onda je velika vjerovatnoća da ne može ni izaći.

-To je fašizam.-konstatiram, znajući da sad već nema šanse da uđem. –Ja sam slobodno biće, ako mi negdje nije komforno, ja bih trebala moći u svakom momentu napustiti tu prostoriju.

Taman posla. Da me zatvore u neku mračnu prostoriju i kontroliraju moje tijelo. Još kada mi je prijateljcia objasnila da je to predstava o ljudima koji su u paklu, ali ne znaju da su u paklu, stvari su postale grotekstno znakovite.

-Meni ne smeta.-kaže mi prijatelj.

-Podsjeća me na povratak u maternicu. Mračno, vlažno, čudni mirisi.

-To je zato što se ti ne plašiš smrti. Ja sam predstavljena smrću, pa i životom, jer strah od smrti je strah od života, ista stvar. Ja se nigdje ne vraćam.

-Dakle, nećeš ući?-razočarano pita prijateljca.

-Ne mogu. Anksiozna sam.

I osvrnuh se par puta da me nije čuo Lars von Tier, pa da ne završim zadavljenja u ime onoga logosa sa početka priče.

Špagete sa špinatom su bile spektakularne. Moje iskreno navijanje za Irsku, i još iskrenije razočarenje kada nisu pobdjedili, jer znate, ta dva blizanca-rasturaju!

Da, anksiozna sam, i bit ću aksciozna slijedeće jutro kada ću morati povremeno akademnski prostor kako bi sjedila ispod zelenog drveta i razgovarala sa mačkom, ali barem je moje marširanje davno ispalo iz ritma. Ako je ikad i bilo.

Mediji se još ne mogu zasititi plavokosog Tuzlaka Andreja Pejića, a izgleda ni publika, budući da on ostaje onaj priželjkivani elemenat nove generacije:  savršeno plastično tijelo koje će nas privući ženstvenošću, a ne traumatizirati vaginom kao onim neprevaziđenim jazom prelaska iz prirode u kulturu. I polako, ali sigurno, i ja se navikavam na njegovu pojavu, i činjenicu da iskače kako iz mog laptopa, tako i iz paštete. Međutim, jutros dok sam umjesto logiranja na facebook gdje sam profil deaktivirala pod izgovorom da moram posvršavati svoje obveze na postdiplomskom studiju, a zapravo otišla zbog osobnog eksperimenta i rastuće  želje za nedostupnošću 24-sata na dan, klikam Vogue na jednoj strani, a e-novine na drugoj strani, još uvijek (i zauvijek) snažno prkoseći zahtjevu fašističkog društva, baš u stilu Žižekove aluzije na referensu braće Marks: Kavu ili čaj? Da, hvala.  I kako klikam naiđem na  it manekenku  dječačkog izgleda Kristinu Šalinović. Prva mi je asocijacija poredba sa Andrejem Pejićem glede očiglene andogenosti, ali i porijekla, oboje obitavaju sa našeg balkanskog imaginarijuma i uspijevaju u tom velikom okrutnom modnom svijetu.

No sama androgenost je odmah problem, jer pridjev androgen/a pristaje uz Andreja Pejića kada se govori o njegovoj ženstvenosti, a ista androgenost pristaje uz Kristinu kada govorimo o njezinom dječačkom izgledu. Onda se postavlja pitanje šta znači bezrodni izgled? Da li su lezbijke koje odbijaju da nose štikle i dugu kosu, androgene, kao i muškarci koji nose eto duge kose i visoke štikle poput dragoga nam Pejića? Onda androgenost nije ništa drugo do preuzimanje roda drugačijeg od očekivanog uz jedan ili drugi spol. Bezrodan izgled nije moguć, a davno smo ionako odustali od optimistične ideje razdvajanje spola i roda u smislu društveno uvjetovanog jednog, a drugog biološki nam datog.  Stvar je samo u tim tragičnim patrijarhalnim okolnostima koje je precizno opisala Charlotte Gainsbourg, a ubacila Madonna u njezinu pjesmu What it feels like for a girl :

Girls can wear jeans, cut their hair short, wear shirts and boots, ’cause it’s okay to be a boy, but for a boy to look like a girl is degrading.

To bi možda objasnilo subverzivni karakter pojave Andreja Pejića na pisti da odmah nisu uslijedila boldirana novinarska pitanja: Andrej Pejić-savršena žena?

No dobro, o tome pisah, pa neću ponavljat’, ali može li se time opravdati manja zainteresiranost za subverzivni karakter Kristine Šalinović? Zašto nama, gender ublehašima/cama, ona nije jednako zanimljiva niti njezine fotografije osvanjaju umjeto facebook profil slika? I da li se ona uopće pojavila koa pandam Andreju Pejiću, da se sanira moguća šteta po modnu sliku žene tako što će se isticati ženska androgenost gdje još više upadamo u zamku nerazriješenih patrijarhalnih binarnosti.  Uvjerena sam da je Lady Gaga spotom  Born this way sanirala dosta štete  nakon teške anti-feminističke godine, izgubljenog raja Dolcea i Gabbane, kao i kompromitiranje Madonne sa istim  falocentričnim dečkima, kraljevima modne industrije, ali dobro, ona je Madonna, pa joj nisam haterila. Široki bokovi i princip majčinstva kao rađanja novog života nije mjerilo modne aristokracije, stoga je možda Kristina više pravilo, a ne izuzetak, jer svoje tijelo podvrgava slici gay muškarca, a iz istog razloga su isti ti gay muškarci odbijeni spotom Born this way. Onda je možda neispitana zavist na maternici umjesto na penisu-moguća.

Uglavnom, ona je tu, ona je in, ona je mršava, ona je dečko, ona je vogue, voli crnu i plavu boju, a jede vala i čokoladne kolačiće. Kao i ja dok završavam ovaj tekst i slušam-nagađate šta.

Andrej Pejić, medijski popraćena figura u posljednje vrijeme zaokuplja javnost i privlači pozitivnu pažnju kako queer populacije, tako i feminističkih aktivista/ica, i svih onih koji bi sebe prozvali liberalnima i radikalnima u svekolikoj borbi protiv patrijarhalne dam datosti. Njegove transformacije roda variraju od androgenog dečka do podantne manekenke koja proizvodi imidž legitimnog ženskog tijela koji proizvodi diskurse poželjne ženstvenosti u cilju očuvana dobrovoljnog pristanka na represiju i prihvaćana tuđe refleksije bez nelagode.

I svi/e su uzbuđeni jer on je tako-jedinstven. On je vidljiv u odnosu na ostale manekenske jer on je tako drugačiji. On je esencijalno drugačiji od drugih manekenski jer-njemu ništa ne fali. On je naprosto-kompletan.

Meni nije izazivao nikakvu reakciju, ima penis, pa šta sad. Ali to je tako subverzno, odzvanjalo je, upravo zato što on ima penis. On razbija rod. On je hodajuća performativnost. Njega smo čekali/e?

Na stranu to što performativnost nije nikada doslovna, camp je još septembru pretprošle godine počeo škripati na vitalnim mjestima. Karnevalsko poimanje identiteta, parodiranje, laž koja govori istinu, hinjenje maske na pravom licu ili lica ispod maske, završilo je u onom istom čoršokaku proizvodnje diskursa koji nastoji potkopati. Sve počne kao igra, završi krvlju?

Možda je to neizbježno naslijeđe filozofije Fight cluba ili incijacije koju je morala proći Eve u V for Vendetta, konstrukcije koje smo napravili na nedovršenoj dekonstrukciji vjerujući u arfimaciju naprosto su loše ulegle konstrukcije koje nas vraćaju u normirane uloge, nevezano za tijelo. E, to je dio mog personaolnog razočarenja Andrejom Pejićem, naivno vjerovah da će jednom kada rod bude neovisan o spolu zagrmljeti u subverziji i potkopati iluziju falusa.

To se nije dogodilo. Prihvaćanje kastracije na simbolnom planu muškarcima ide teže zato što imaju penis, a queer tijelima sa penisom još kompliciranije jer sa jedne strane vjeruju da su subverzivna žaoka zbog rektuma groba (mjesta gdje se maskulinitet zapliće o svoje potisnute strahove i isključenja ženskosti, što frojdove, što jungove), a sa druge vjeruju da ipak nisu kastrirani jer posjeduju penis kao i heteroseksualni muškarci. Njihovo paradiranje ženskim rodom, tako, nije u funkciji uzdizanja i obožavanaj koncepta ženskosti kao što bi se moglo zaključiti nakon Freudovih učenja o muškoj homoseksualnosti, nije čak ni u cilju suprostavljanje esencijalizmu kroz prikazivanje fluidnosti rodnih odlika, fetišizacija sopstvenog tijela i razodjevanje kojemu je za cilj otkrivanje jedinstvenosti-penisa. Tako je iluzija „posjedovanja falusa“ čvršća i naturaliziranija, a tranrodni dečko u ulozi cure narcistički sebe postavlja kao falusnu majku (pa samim tim nema potrebe raditi sopstvenu refleksiju na drugim ženama, modelima, faghagušama, falusnim majkama koje preuzimaju odgovornost za njih itd). Andrej Pejić je, dakle, jedinstven, upravo zbog falusne funkcije koja ga odvaja od vidljivo kastriranih ženskih kolegica. Narcistička priroda koja, doduše, jeste ženski nagon za smrću kako bi ga psihoanaliza postavila, njemu ide savršeno u prilog: on je sam sebi dovoljan, reklo bi se kompletan, istovremeno i muškarac, i žena sa falusom. Zbog toga je sam njegov pogled pogled distance, samoobožavanja, hinjenog solipsizma.

Iz istog razloga će potraga za kompletnošću neuspjele žene Hedwiga završiti skidanjem šminke i lažnih sisa, i shvaćanjem da je falus unutar njega, dok će recimo potrage za kompletnošću Sylvije Plath u filmu Sylvia završiti u pećnici. Oboje su kroz drugoga htjeli falus, Hedwig kroz dječaka Tommyja kojeg je asimilirao svojom ljubavlju što je bilo njegovo osobno simboličko ubojstvo, i Sylvia kroz svog supruga koji je njoj kao ženi trebao dati dijete kao obećani nadomjestak za falus. Hedwig se miri sa Tommyjem, vraćajući se svom tijelu kao iluziji falusa, a Sylvia, nakon što čuje da je njezina „polovica“ dala falus drugoj ženi, odlazi u smrt. To je valjda taj momenat spasenja ili ubojstva: kada se transvestit nasmije i kaže: samo sam se šalio i kada žena poviče da je krv na njoj-prava krv (a nitko joj ne povjeruje).

Camp je bio nezaobilazan dio ironije, a ironiju smo kao postmodernisti/ce najbolje poznavali/e. Tragom Judith Butler, camp i zaodjevnje u onaj drugi ili treći rod, bio je odličan subverzivan materijal jer je prikazivao esencijalizam kao puki efekat u hodu, što on doista i jeste. Ali vremenom se pokazalo da je i sam camp postao imperativ subverzije. Često lišen i bez konteksta, dok ironija nije mogla spasiti žene od guranja u čoršokak ultimativne kastracije koja njezinu pojavnost, čak i kao plastičnu u modnoj industriji, čini nepotrebnom, trivijalnom, nevidljivom. Mnogi gej muškarci su doduše zakoračili u koncept zazorne ženskosti, ali ne kako bi razumjeli i ravnopravno stali uz žene, nego kako bi sebe definirali kroz njih, zadržavajući muški pogled na sebi i otvarajući još jedno polje dječačke igre bez odgovornosti. Tako su oni, dječaci koji čas traže falusnu majku (obično u dominantoj faghaguši), uživajući u samoj ulozi falusne majke, ali zadržavajući pravo na falusni označitelj na svom penisu. Andrej Pejić se igra na svom terenu, samopouzdan, jer nije pronašao svoje mjesto u svijetu nego zato što je pronašao opće mjesto u svijetu.

Kastraciona anskcioznost nije ekvivalentna zauvijek izmještenoj ženskoj ankcioznosti u falocentričnoj kulturi. Zbog svog penisa, Andrej Pejić nije samo još jedna manekenka u nizu, nego naprosto manekenka sa viškom ljudskosti. Zato su sve te manekenke koje su prošle modnom industrijom ostale nezapažene, ali on se istakao. I to je trenutak kada je maska izgubila sjaj, jer smo shvatili da ona ipak pretpostavlja bazu u svojoj izvedbi, ma koliko mi poricali svaku materijalnost. Naravno, problem jeste u percepciji i tom praznom označitelju kojeg smo voljni/e pripisati muškim tijelima nevezano za rod koji izvode. I naravno, problem je kada jedan maneken postaje mjerilo političke podobnosti i nepodobnosti na gay sajtovima. I naravno, problem je i  homofobija onih koji još ni rod nisu pogledali dalje od sopstrvenih strahova od kastracije.

No polje karnevala najednom je postalo smrtno ozbiljno. Bezrodni kiborzi su također trenutno u polji ironije koja povremeno zagađuje jezik ženskim nesuvislim govorom, mačkama, psima, psihotičnim ispadima. I to je teško, hladno, asocijalno, lišeno ljubavi.

Ovako, androgeno lice nosi konceptualno žensku odjeću na tijelu koje je muško, i performance dostojan Armandovih predstava u „Intervju sa vampirom“ tješi nikada priznate ljude-žene da je žensko i muško koncepcija koju je moguće narušiti tek malim ironijskim intervencijama.

Krenut ću vrlo osobno (jer osobna i jest svaka konstrukcija hinjene objektivnosti), život na periferiji jednog priličnog nepriznatog i labavog centra, u Tinji, kraj autoputa, ne pruža mogućnosti antipalanačko orijentiranoj osobi da korespondira sa osobama koje mogu pružiti nadahnuće za daljni osobni razvoj. Kao takvoj, knjiškom moljcu prije svega, pojava interneta predstavljala je personalnu revoluciju. Internet je nudio, ne samo informacije koje, selektirane, nisu stizale do nas, kao što je literatura za obrazovanje izvan krutih i patrijarhalnih normi, nadogradnja na personalne preferencije, pornografija kao vid očuvanja zdravog libida koji ne prelazi u frustraciju ili u ženskom slučaju, zagušavanje, nego i nešto što je oduvijek bio generalan san feministicai feminista-dokinuo je privatno.

U Tuzli, tom manjkavom, ali industrijski sivom centru (a samim tim kibernetički prelijepom moja srodnost sa mašinom kao kibernetičkim produžetkom mog tijela), trebala je biti izravno povezana sa građanskim identitetom koji mi je obećan, ali nažalost, naišla sam na i tu na duboko ukorijenjenu palanačku tradiciju u vidu cinizma i lobističkog odbijanja pristupa onima sa periferije koji imaju znanje i klasifikacije da zauzmu pozicije na kojima bi bili/e produktivni/e. Facebook je kao pojava ujedinjio razne vrste internet formi korespodencije: blog, forum, chat, personalni egzicionizam itd. Tako je tijelo koje je dobilo svoj kibernetički produžetak u vrlo definiranom, pojavnom, identitetu, počelo personalnu građansku revoluciju u odnosu na druge i sebe same.

E, sad, to smeta. Malograđanski karakter opstaje kod znanja koji se „podrazumijeva“, da se tačno zna gdje mi i s kim provodimo vrijeme, koje knjige čitamo (ako čitamo), kroz materijalizam pustinje stvarnosti (matrixovski rečeno) posjedovanja jedni drugih. Problem nastaje kada izađemo iz te omeđenosti kožom i plutamo žicama korespondirajući sa razlikama, drugostima itd. U 21. stoljeću, postljudi sjede za laptopima istražujući sebe i svoje drugosti, dok malograđanski puk buba se u prsa i govori nešto kao: ah taj facebook! nađite sebi život!

Čini se da je lakše objasniti falogocentrično klupko nepismenom djedu nego poluemancipiranom malograđanu da svaka komunikacija ima istu vrijednost. Panika facebooka nažalost, nije samo lokalna. Materijalisti i esencijalisti našli su svoje mjesto i u Hollywoodu, proizvodeći filmove panike zbog sveprisutne pomoći mašine. Mašine su korisne. To je barem jasno. Kućanice koje je društvo dokinulo na privatnu sferu puke reprodukcije i guranja sizifovog kamena, imale su neviđenu korist za personalno oslobođenje invencijom mašina za veš, mašina za suđe itd. Mašine nas prevoze i čine kilometarske udaljenosti irelevantne. Privredni razvoj se neuporedivo ubrzao. Na kraju, računari nas uvezuju u veliku mrežu 24 sata dostupnih informacija i sadržaja, što je imalo ogroman pozitivan utjecaj na daljnu evoluciju. Slijedeći korak (koji je već počeo) je poboljšanje naših tjelesnih funkcija, duži životni vijek itd.

Čemu, dakle, panika? Čemu podozrivo gledanje na facebook aktivnog korisnika/cu kada više nema povratka na tu opustošenu zemlju stvarnosti, posjedovanja psiha velikim okom ideologije palanke? Pluralizam je težak, ali fašizam smrtno opasan. Primjer jedne takve panike koja nas je trebala „naučiti lekciju“ je svakako film Surrogates (Surogati). Svijet budućnosti bit će naseljen kibernetički poboljšanim verzijama nas samih koje kontroliramo (i tako živimo kroz njih) iz komocije naših domova. Rizik povreda ili nesreća praktički nepostoji. Istodobno, to nije samo poboljšana verzija nas takvih kakvi jesmo, mi možemo živjeti onaj identitet koji želimo, brišući granice našeg tijela (sredovječan muškarac može biti plava ljepotica koja ima seks sa zgodnim dečkom). Naša tijela postaju pasivna, ali um stvara nevjerovatne imaginacije i naprosto ide samo dalje u nadogradnji fantazmi.

Međutim, izumitelj se predomisli. I onda se dogodi nešto sasvim nezamisljivo: pritiskom na dugme, svi/e surogati se gase i svijet ponovno se vraća na tačku na kojoj je bio prije njihove invencije. Ta priča dosta slična satiričnoj vijesti na koju su mnogi/e nasjeli/e da Mark Zuckerberg gasi kompletan facebook, jer se, eto, naprosto, predomislio. To nas već dovodi do mitova o samom stvaranju koji su u krćanskoj i islamskoj tradiciji stavili muški potencijal stvaranja kao apsolutni, može li se bog predomisliti što je stvorio svijet? Može li se razočarati u progres? Kroz tu tradiciju, mi nismo nikad prestali vjerovati u naivnost sjedinjavanja sa prirodom, to odsustno znanja kao bogu najmilije stanje, a svaka gradnja betona i stakla, đavoljeva je igranka. U odličnom filmu Ink taj će mit da kulminira u svom sjaju: borci/kinje za spas duše dolaze nepatvorene iz prirode, dok je zlo ovoploćeno u ljude sa ekranima kao glavama, gdje je kapitalistički napredak pri kojem se gazi „bogom data prirodna zemlja“ i zapostavlja obitelj kao najsvetija institucija, a spas je naime, upravo u povratku esencijalizmu, univerzalnom dobru i zlu, svim onim stvarima koji su nas kroz povijest nebrojeno puta odveli u fašizam.

Temeljni „problem“ antifašizma i jeste upravo kompleksnost, nepostojanje crno-bijelih obrisa, kaos koji se u Fight clubu označio kao ključan za ljudsku evoluciju. Klik na dugme za gašenje mašina bilo bi naprosto prejednostavno, a samim tim, i fašističko. Problem je što autori Surogata nisu shvatili ono što je Wachowski duo u Matrixu shvatio vrlo dobro, zahvaljujući čemu imamo materijala za dokazivanje potrebe za prihvatanjem svojih kibernetičkih produžetaka. Mašinizacija ljudi ne može da krene unazad jer se u potpunosti srodila. Borba se ne očituje u vraćanju nekoj nesvodljivoj ljudskoj prirodi nego unapređenju naše već postljudske „neprirodnosti“ koja će donijeti nove mogućnosti za prevazilađenje dosadašnjih represija, ideoloških cenzura, jednostranosti pogleda itd.

Nedavno sam srela poznanicu koja me dočekala domišljatim komentarom: kako te samo čudno vidjeti u stvarnom svijetu! Ne, ne, -smijem se-ja sa samo simulacija koja hoda i treperi, a „pravo ja“ egzistira na facebook profilu. Ili da se poslužim pop poskočicom grupe Black Eye Peas: I’m so 3008. You so 2000 and late.”

moram si ponavljati kako bih ih trivijalizirala, materijalizirala, oduzela im svako mistično značenje, izašla iz tijela, treba mi taj osjećaj izlaska iz tijela, kao da promatram sebe odozgo, ali ne sebe, nekoga drugog,

dajem svoje tijelo u ruke nekome drugom, i mene nema. no ne može to tako, kaže mi on, autoritet, ne ide to tako, nikada nije išlo, praviš taktičku grešku,

muškarac je taj koji izlazi iz tijela, njemu je potrebno da izađe iz tijela kako bi njegov istrument radio, kako bi moć mogla slobodno da kulja, kako prevara potencije

ne bi bila razotkrivena…

on je krut,  ne ti, ti si kruta, al’ bez opravdanja. dok se ne opustiš, tijelo ne može prodrijeti u tebe,

moraš da se opustiš. opusti se.

to ti kažu prije svakog silovanja. zašto sad poistovjećuješ silovanje sa intimnim spajanjem, ti si ta sa problemom. zakon prirode. ne smiješ biti kruta…vidi, ruke ti se opiru, cijelo tijelo ti je zategnuto,

gdje si…nisi tu.

ne možeš ti izaći iz tijela, ti si tijelo, ti moraš pustiti da tvojim tijelom slobodno kolaju kodovi, moraš da budeš svoje tijelo, prisutna u njemu da bi te se jebalo.

i sve mistificiraš, sve ti je teško, praviš brane, postala si kiborg, nedoditljiva, nenadjebiva, postala si muško, a nisi muško,

strojevi nisu trebali izbrisati spolne razlike,

znaš muškarci su vazda bili matrica, žene su energetske kapsule, njima je virtualno zabranjeno, one su upad realnog…hoćeš više prestati teoretizirati? moraš li uvijek biti neka proseforica? ravnateljica škole? pa zar ima nešto izvan teorije? čuje li on mene ikako? moj glas se neutralizira dok ne dođe do njegovih ušiju. ostaje u tijelu, ako voli tijelo, voli i mene, tako su nas učili.

a vidi kako se postavljaš, ruke prekrštene, tijelo napeto k’o strijela. od čega se braniš? i pogled ti siječe kao oštrica, sva si…a možeš biti primamčljiva, topla, opuštena, koketna, možeš bacati pogled koji je poziv na igru, ne na borbu, možeš…možeš pokušati za naše dobro biti ženom. no nisam ja žena, ja sam kiborg.

j e b u  l i  s e  k i b o r z i?

reci želim te.

želim te.

Od čiste hladnokrvne racionalnosti koja može da siječe naša tijela preciznim kiruškim nožem (kao što su to radili obrazovani oficiri tokom Drugog svjetkog rata, slušajući isključivo klasičnu muziku u pozadini) spašavala nas je velika ideja religije i boga koji je istina nesvjestan (kako to kaže Žižek) i hirovit, ali održava život u njegovoj originalnoj formi koja je nedokučiva onima koji jedu evinu jabuku sa drveta i raščlanjuju ideologije do njihovih uništenja. Stvar je u tome da čovjek, unatoč svom znanju u koje se uzda, nikada ne može biti bog i nikada ne može pobijediti smrt. Te dvije velike postavke koje traumatiziraju i stvaraju prostor za konstrukciju raznoraznih perveznih užitaka putem sustava inverzije kao osnove, načet’ će Dr. House u istoimenoj seriji, a razraditi mizatrop hladnokrvni serijski ubojica Dexter u seriji Dexter. Dok se druge serije koje smještaju čovjeka u stanje najveće ranjivosti u kojem svoju nutrinu prepuštaju drugim radilicama koje su grešni i nesavršeni, ali moraju da podržavaju iluzije apsolutne nepogrešivosti, fokusiraju na ljudskost ljekara (oni imaju snove, obitelji, svakodnevne probleme kao i svi mi) i to paradoksalno kako ne bismo vjerovali da nama upravljaju kiborzi koji se nisu u stanju poistovijetiti sa našom ljudskošću i našom ranjivošću,  Dr. House je nadišao taj koncept i ponudio ljekara koji ne vjeruje u ništa izvan racionalnog i koji sebe predstavlja kao boga.

Naravno, ideja je preradikalna, pa su ga morali obogaljiti (emocionalni bogalj, al’ doslovno bogalj) i dati mu trajnu bol kao podsjetnik da je život izvan boga jednostavno život sa boli (u smislu kako lucifer zajedno sa jabukom znanja donosi depresiju, bol i smrt, za razliku od boga koji nudi i život poslije smrti u smislu nastavka očinskog imena) i likove okolo njega koji će ga na svakom koraku podsjećati na temeljne humane vrijednosti. Dobro, osim Chase koji se tako pojavljuje kao ljepotan bez jezre, kopija kodova koje autenično nije ni usvojio niti može, jer nije obogaljen (nije prošao svoje emocionalno iskustvo koje bi ga odmaklo od matrice). Tako da Chasea ne shvaćamo ozbiljno kao što ne shvatamo ozbiljno plavokose glumce sapunica kada referiraju napisani sladunjavi tekst, to je valjda razlog zašto je Chase jedini dobio otkaz. Za njega je House naime bio najmanje vezan, paradoksalno, jer je Chase bio najdoslovniji sljedbenik, a Chase je to primio savršeno dobro, jer sada može biti House bez Housea (uvijek je nezgodno biti netko ako taj netko stoji pored tebe i promatra). Cameron je žena koja mora ostati tijelo unatoč izrazito razvijenoj racionalnosti (kiborzi nas zastrašuju zbog dokidanja ženske tjelosnosti), ona je sveprožimajući majčinski princip, žena koja se brinula o svom suprugu do smrti, ona koja gleda na pacijente sa suosjećanjem pa takko gleda i Housa koji je zbog svoje boli također pacijent u njezinim očima i stoga ne priznaje taj konačni racionalni autoritet koji joj House iz epizode u epizodu baca u lice. Ali konačnu ljudskost (žena suosjeća, ali ne može biti autoritet), ideološkog demagoga, onog koji najžešće vjeruje u svih i samim tim je najpodližniji manipulaciji mantrice, je muškarac i to crnac. To je dodatno zanimljivo zato što jedini policajac koji osjeća Dexterovu pomjerenost iz matrice je također crnac. Zašto muškarac i zašto crnac? To me podsjeti na jedan Žižekov intervju u kojem je proglasio smrt filozofije. Judith Butler se o kraju filozofije zapitala kada je vidjela da se feminističke filozofkinje ne zovu filozofkinjama nego teoretičarkama, gdje su i nju smjestili. A šta to uopće znači? U vrijeme kada su se za emancipaciju u matrici žene dokle izborile i zauzele pravo na subjekt, zaživile su teoriji o raspršavanju tog istog subjekta. Kada su žene izborile da ravnopravno predaju za katedrom filozofije, filozofija je umrla. Zaključak se sam nameće. Kao kada muškarci imaju neke svoje igre i dođe žena, i to nije više to. Žena je ubila tu igru koja se sasvim uspješno reproducirala. Ako gledamo na činjenicu da su se crni muškarci tretirali kao građani drugog reda, odnosno da uprkos tome što jesu muškarci, nisu mogli donositi ravnopravno odluke o životu i smrti sa svojim bijelim muškarcima sugrađanima (te su često svoju muškost naglašavali u autentično patrijarhalnoj varijanti do karikatiziranja, na štetu ženskih identiteta, naravno, kao što je to danas prisutno u medijskoj slici hip-hop kulture), njegova želja da bude ono što je bijeli muškarac, da igra njegovu igru, da zadržava privid ideološki funkcionalnog humanoida koji bi mogao barem prividno donositi društvene odluke koje utječu na dobrobit cijeli zajednice, skrojila je zanimljiv paradoks: crni muškarac kao posljednji gost na večeri naprosto želi produžiti fantazmatske igre od kojih su prethodni gosti naime umorni. Zato će Foreman do besvijesti biti spreman na Housov cinizam odgovarati humanističkim vrijednostima, ipak ima nešto dublje, autentičnije, nešto što nas čini ljudima, mi nismo hladni proračunati roboti koji režemo meso kao što to rade za nas zazorni bezimeni ljudi u klaonicama, to meso sadrži vrijednost, višu vrijednost, kao bezuvjetnu istinu naše egzistencije. Zato će kolega policajac Dextera gledati sa pogledom „znam da nisi kao ostali“ i govoriti mu da ga hvata jeza od njega.

Dexter se samo izvana čini kao osoba koja je uspjela da načini još jedan korak u svojoj mizantropiji, prazni kiborg koji nema svoje jezgre, a ako ju je i imao, ona je trajno izbrisana. Dexter je fašistički pedantan, zazire od seksa kao suočavanja sa ideološkom jezgrom koju nema, pokušava da načini privid svoje normalnosti stalno suočen sa perveznim nagonima svoje ubilačke prirode, pravo postmodernističko kopile koje otac nije imenovao, te stoga ga spasio strahova i ranjivosti kakve muče njegovu sestru Debru koja nikada nije dovoljno dobra i vječito raširenih očiju traži očinsko odobrenje putem ljubavnih partnera, institucija, nadređenih itd. Kao prototip kiborga koji navlači šminku da bi susjelovao u humanoidnim ritualima, Dexter se na prvi pogled čini kao posmoderno dijete u svijetu bez boga, bez očinskog imena, bez modernističkog tereta moralnosti i ideala. Utopist budućnosti.

Svu svoju energiju Dexter troši na prikrivanje svoga „pravog ja“ koji može slobodno da secira ljudsko meso u perveznoj igrici koja daje sav užitak njegovom libidu što se potvrđuje kao konačan cinizam, ali i otkriva da je on ipak sposoban da uživa. Mogli bismo vjerovati da je on konačni mizantrop koji slijedeći racionalnu misao, manipulira tijelom kako bi zadovoljio sve odbačene apetite moderističkog nekrofila, ali nastavak serije u potpunosti humanizira Dextera i otkriva nam da on nije mizantrop nego naprosto humanoid kojeg je sopstvena trauma smrti kojoj je prisustvovao kao dijete definirala kao ubojicu. Veliko Drugo u psihijatru koji doduše se otkriva kao perveznjak čiji je osnovni zadatak da kontrolira pacijente (posebno pacijentice) pomaže mu da se suoči sa intimnošću, shvatajući da je povratak seksu zapravo povratak djetinjstvu, rano naučenim ideološkim kodovima koji su nas profilirali kao reproduktivni materijal za daljne radilice, te se tako suočava po prvi put ne sa prazninom koju hinji nego upravo suprotno-sa ideološkom jezgrom koja postoji negdje u njemu, ali on joj nema pristupa. Matrica je već mobilizirala njegovo tijelo, on je ideološki upotrebljiv upravo zbog neosjetljivosti, sopstvene patologije, on vrši prljavi posao od kojeg ostali zaziru. U tom smislu je i vrlo znakovita sama naslovna špica koja manipulira svakovnevnim ritualima koji nas podsjećaju na našu tjelesnost koja je najzamkovitija upravo kada je poreknuta. Tako je ja ne osjećam zapravo itekako osjećam, ali ne smijem to izreći na glas. Stoga, cijela njegova osobnost počiva na poricanjem sopstvenog užitka imperativom praznine. No da bi izgradio identifikaciju, potreban je taj netko drugi, supstitut oca naprosto nije dovoljan. Taj netko drugi ubrzo se pojavljuje u vidu njegovg brata Briana, ubojice sa kojim uzbudljivo koketira i za kojeg osjeća da je jedini koji ga može razumjeti. Brian, pak, jeste ono što Dextor hinji da jest, asocijalan, ideološki neupotrebljiv, rođen slobodan, stopostotni histerik koji bez muke uspostavlja kontrolu nad tobože mizantropijskim Dexterom. Kada mu pokazuje da je ipak imao „pravog oca“, Dexter prvi put postaje nemaran, emocionalan, uznemiren, on počinje da mari. Kada mu je bačeno u lice sve ono što on jeste: hladnokrvi ubojica za kojeg nema mjesta u društvu koje je izgrađeno na laži, on prihvata društvo utemeljeno na laži i svoje maskiranje u zakon koji vrši pravdu u tom bezbožnom, ali jedinom svijetu koji poznaje. Tako da Dexter definitivno nije mizatrop, on je uniformirani zakon od kojeg očekujemo da nas zaštiti od slobode od boga, racionalni policajac koji će zaštititi svoju nedoraslu animu, svojevrsni heroj novog doba.  On je vojnik koji ubija na drugom kraju svijeta u ime naše ideologije, mesar koji kolje krave koje mi jedemo u čistoj formi smanjene asocijacije na klanje, on je zakon koji radi zvan zakona kako bi zakon ostao.

A taj histerični povik njegovog brata da treba slobodu, zapravo je poziv u pustinju realnosti u kojoj je sve dozvoljeno osim života.

A kako izgleda ta sreća kada se uveća, kako pjevaju pankeri kojima ne valja ni kada imaju jednu vrstu patika u marketu, a ni stotinu njih (pa se postavlja pitanja je li taj protest sam sebi svrha kao učinkovita forma dozvoljenog otpora matrice)? Od svih praznih označitelja, sreća se čini najproblematičniji, odmah pored slobode koja može biti samo sloboda u odnosu na nešto ili od nečeg, pa nije ni čudo zašto ta dva označitelja obično plutaju zajedno, u neprestanoj težnji da dokažu smislenost sartrerove ljudske egzistencije. Znakovito je što pitanje „jesi li srećna“ ne dobivam od humanoida koji su vrlo uspješno usvojili svoj program naturalizacije (ideološke kičme, je l’) nego upravo od humanoida koji su napraviti osobni izbor koji žele svim silama opravdati iako im unutarnji nemir, ta golicava buba znanja, naprosto ukazuje da su se stopili sa matricom protiv koje su se imali namjeru boriti za svoju osobnu emancipaciju. Nikada ne omalovažavajući njihove osobne izbore u svakodnevnoj komunikaciji, uvijek se nađem prozvana za taj njihov nemir, kao da sam ja koja je donijela možda više subverzivne izbore od njih kriva što njihovi ne funkcioniraju, što ne mora nužno biti pogrešno, jer sam iz njihove pozicije ja ubojica užitka. Naime, ako se tobože orginalni užitak javlja samo kao imperativ matrice ili zabrane matrice (a da bi bila zabrana, mora biti čelična ideologija sa središnjom očinskom figurom koja ne gubi autoritet), onda sloboda izbora daje izbore koji imaju kopiju užitka, neki razvodnjikavi ukus kao što ima hrana izvan matrice, u pustinji realnosti. Onda nije ni čudno zašto se poluemancipirani kiborg ipak odlučuje da zamijeni znanje za potpunu naturalizaciju svoje stvarnosti u izdajničkom dogovoru, ironično, sa istom tom matricom. „Neznanje je blagoslov“, kaže on, svo svoje bivstvovanje upirući u osjećaj koji je nekada imao, a onda izgubio. Može li se opet? Ne može. To je problem.

Woody Allen odlazi da postane katolik i kaže svečeniku da mu se pravo sviđa struktura njihove religije, a na njegovo pitanje da li vjeruje u boga, kaže: ne, ali silno želim. Dakle, želja za željom koja vodi do toga da se zagrize ekstaza koja se nikada ne može zagristi.

Problem je u tome što nemir jeste u samoj ontološkoj strukturi radilice, samo što se ne prepoznaje dovoljno ako ga ne izrazimo jezikom (kao povratna informacija). Pitanje „jesi li srećna?“ tako je zamaskirano preko „jesam li ja srećna?“ do „kako možeš biti srećna?“. Ideja vodilja je da osoba može biti srećna samo ako nalegne na ideološku kičmu, a svi ti drugi izbori proizilaze samo iz inata, nezrelosti, imitacije. I pošto se ta ideja rasprši na personalnoj razini, potreba za tim drugim u kojeg će upirati prstom dolazi do gigantskih razmjera. Tako se „možeš ako želiš“ odjednom pretvara u „moraš“ u opravdanju sopstvenog izbora na malu personalnu predaju i na idilični život u utopiji koja ima potrebu da se proglasi autentičnom jer je primila toliku žrtvu (odrekla se evine jabuke). Ti ne možeš biti srećna provučeno je ja ne mogu biti srećna i osjećam se izdanom, jer bih trebala biti.

A da je ideja o sreći kao odusustvu nesreće ili obećanju raja kao ekstaze usko uvjetovana odsustvom izbora potvrđuju u protuargumentaciji aktivizma protiv represije nad ženama primjerice. Kad bih se naljutila na mistificiranje kultura koje bukvalno počivaju na najgrubljem sustavu torture i pokušala sagovornika/icu da uvjerim kako toliko odsustvo izbora o svom tijelu i pravu na život i smrt u jednoj takvoj kuluri nikako ne može biti gala niti temelj za izgradnju osobne emancipacije putem duhovnosti, dobila bih protuargumenat koji guši svaku komunikaciju: ali one su srećne. Možda nemaju pravo da donesu i najbanalniju odluku o svom životu, ali one su srećne. Za razliku od nas koji smo se eto raspršili okolo u slobodi izbora, ne možemo da se zadovoljimo, ubili smo očeve, razočarali matere, plutamo po sustavu asocijativno kako nam se svidi, prosto je nemoguće da smo srećni/e. „jesi li srećna? ne, ti ne možeš biti srećna.“ Ja pak shvaćam da je sloboda izbora također donekle uvjetovana i kontrolirana, ali postoje drastične razlike između primjerice nečega što se okrutno naziva žensko obrezivanje i ugradnje silikonskih grudi.

Jesam li srećna?

Ne znam, jesi li?

Budući da je povratak esenciji ženskosti, kao i povratak prirodi, povratak histeriji koja će te još jednom izmjestiti iz tvog simboličkog mjesta što može biti subverzivno ako histeriju samu proglasiš za ozbiljno polazište fiksnog subjekta (a onda to već nije histerija), pa se inatiš sustavu u perveznom užitku, dakle, apsolutno povratak ničemu, ali s obzirom da stupanj tvog očekivanja ne sljeduje te užasno bolan udar u fantazmatski zid. Problem je, naravno, samo u tome što se sopstvena potraga žene za ženskošću u sebi vezuje za prisilno solidarisanje sa ženama, ali tako da to solidarisanje sustav ne prepoznaje kao solidarisanje doista sa drugim subjektima, nego generalan pokušaj da se ženski subjekti navuku oko falusa kojeg moraju zadovoljiti, na ovaj ili onaj način. Čak i da to nije slučaj, samoanaliza ima ogromni nedostatak dolaska do nečega odnosno do ničega (jer je iza jedno Veliko Ništa), iz Pandorine kutije se na kraju izvadi i nada, i sopstvena egzistencija postaje besmislena i paklena, a jedan je samo način da se ona svrši: generalnog zahtjeva za gašenje.

Ženski subjekat koji hoće da učvrsti svoju poziciju u mreži, zahtijevajući od drugih da je shvate ozbiljno, mora samu sebe da shvati ozbiljno, a to je već proces koji će nužno da ometaju upravo drugi ženski subjekti koji su uspješno usvojili program dehumanizacije koja se uspostavlja upravo preko ega, onog „ja jesam“, što jest malo čvršća iluzija, ali bez te iluzije nema ni stvarnosti, pa tako ni izbora. Tako će žene koje vide kako se druga žena „kurči“ tj. preuzima falus iako nema onog viška mesa na koji će tobože taj falus bolje održati, „solidarisanjem“ pokušati uvjeriti tu ženu kako je riješavanje ega dobro za nju i kako će joj upravo taj falusni put donijeti puno više nekakve melankolije, upravo zato što je istrenirano nasilje kroz stoljeća,  a i „usuditi se“ uvijek prozivodi ono gorko u ustima „a mogla sam ja, ali nisam“. Tako da je komentar „Ti misliš da si bolja od drugih žena i zato te žene mrze“ zapravo matrica koja govori: „Nemoj zaboraviti da si na kraju dana žena kao i mi, dakle, biološki ograničena.“  Iz istog razloga je recimo Madonna bila dežurna „kučka“, a danas Lady Gaga.

Kroz stoljeća, falusne karakteristike na muškoj radilici smatramo uspješno usvojenima, pa ih ni ne primjećujemo oslanjajući se na svepristutni zavjet ćutnje (zavjet koji isključuje bilo kakvo propitivanje muškosti, muškost se podrazumijeva kao „oduvijek bila“, naturalizirana, o njoj se ne govori), no te iste karakteristike na ženi, posebno u slučajevima kada žena performativno preuzima falusnu moć, zauzima mjesto moću u simboličkom poretku, smatraju se grotesktnim, izvještaćenim, pretjeranim, neprimjerenim i trajno uznemiravaju. S obzirom na potrebu za tim viškom mesa koji u određenim uvjetima može penetrirati u manjak mesa u drugom tijelu kako bi se kroz to meso provodila ta ideološka moć koja uništava potencijalne odnose među ljudskim radilicama, gdje je manjak tog mesa ideološka moć se okreće u suprotnom smjeru i počinje neugodno ljuljanje.  Ako žena želi doći do moći, ona to mora raditi „izokola“, tobože stvarajući privid da je pasivna, dok aktivno radi iza scene, što je dobro za potrepljavanje paranoje (one nama uvijek spletkare iza leđa, žene su krive za sve) koja opravdava još jaču represiju nad ženskim tijelima, ali tako da na kraju dana ostane zadovoljen falus vulgarno zakačen za penis. I dok je ideološki mig koji muškarac uputi muškarcu znak da, iako prividno daju poštovanje ženi, prava moć je u njihovim rukama, ideološki mig koji žena daje žena je otvoreni poziv na prećutno sporazumijevanje da, iako one mogu solidarisati kada su kamere isključene, njihov jedini izbor dolaska do falusa jeste posredna i odigrava se preko penisa njezinog muškarca. To je tako često viđenja situacija u kojoj žene međusobno kritiziraju muškarce ili se žale na svoj usud, a kada muškarac sjedne za stol, dinamika se naglo promijeni, i te su iste žene sada solidarne u svom veličanju podrške muškoj individui za stolom, a ako neka od njih pokuša zauzeti jednaku poziciju ozbiljog subjekta, vrlo lako postaje meta istih tih žena koje su malo čas sa njom solidarisale. Naravno, matrica upućuje žene jednu na drugu, pedere jedne na druge, kao uostalom što svaka manjina pati od međusobnog previranja tobože sukobljenih ideologija, dok muškarac stoji sa strane, baveći se onim što će mu donijeti kapital kao trajniji status moći u društvu.

Intimno mi je to veliki problem, jer trajna solidarnost sa ženskim subjektima ili muškim subjektima drugačije upostavljenih identiteta u sustavu moguća je samo u smislu solidarisanja u prihvatanju pasivne uloge kakav sustav diktira. Brojni su primjeri osoba koje su nakon pronalaska partnera naprosto postale asimilacije istih, a da to same nisu ni primijetile (cijelo vrijeme misle da je to stvar njihovog najdubljeg izbora, uostalom, tako sustav i opstaje). Muškarcima prijateljske veze s te strane uspijevaju zahvaljući zbog društve upućenosti na podrazumijevajuću solidarnost, oni teško da će prekinuti prijateljstva i veze nakon pronalaska parnerke. Čak se i očekuje da recimo žena u braku pronalazi zajednički jezik na silu sa supruga muževih prijatelja.

Dakle, solidarisanje da, ali solidarisanje u ime čega i za što? Solidarisanje koje je samo sebi svrha nije dobar temelj za osobnu nadogradnju koja na koncu jeste ta koja čini nove načine promišljanja sebstva i međuhumanoidnih odnosa.

U smislu aktivnosti radilice, vrlo je bitno da se ljudsko tijelo pokreće u smjeru u kojem je to naposljetku produktivno za Zajednicu, očekivanja su neprestano tu, imperativ koji se ponavlja i tako učvrćuje svoj utjecaj, bilo da se pozitivno ili negativno oglasite nasram tih istih očekivanja. Nakon ubojstva očinske figure, nastupa ona virtualna, a samim tim što nema uporišta u mesu, sveprisutnija je i mnogo učinkovitija. Aktivnost u tom smislu predstavlja život, život koji vam je Zakon odobrio, pravo koje ste dobili/e i koje sada možete koristiti u svrhu svojih čvrstih i manje čvrstih identiteta.

Goth (I’m undead, I’m undead, I’m undead)

Šta se onda događa ako radilica odluči biti pasivna? Gledano kroz fenomen Johna Lennona, pustiti kosu i ostati u krevetu postaje uznemiravajuće za Zajednicu koja očekuje od te radilice da doprinosi reprodukciji modela kako bi se izbjeglo prekidanje ponavljanje imperativa. Međutim, apsolutno je drugačije kako pasivnost pruža otpor sa muške ili ženske radilice. U funkcionalnom smislu, žene su aktivnije u Zajednici, rađaju, rade kućne poslove, grade karijere. Imperativ da budu majke je zapravo apsolutni imperativ za njih kao ljudska bića, jer gdje se zatekle, one trebaju odrađivati posao za muškog subjekta i preuzimati odgovornost, a da nemaju nikakve simbočne moći. Sustavom inverzije, muškarci su definirani aktivnošću, a žene pasivnošću.

Goth subkultura je subverzivnija upravo zbog pasivnosti, zbog prihvatanja smrti kao oblika postojanja unutar vrlo žive Zajednice. Gothi svoja tijela doživljavaju kao već mrtva, neupotrebljiva, zazorna i pervezna. Oni stavljaju svoju pasivnost kao vrlo aktivan otpor zdravom društvu koji formulira prijetnju radilicama upravo putem Smrti. Smrt kao takva svekoliki je strah koji nikada ne napušta, a vrlo izravno je povezivana sa ženskom seksualnošću. Spoj Erosa i Tanatosa tako prerasta u fetiš u seksualnom smislu, a u pojavnoj iluziji realnosti predstavlja otjelovljenje zazorne ženskosti izvan kontrole (a ženskost se uvijek stavlja u iluziju nečega van kontrole kako bi se stvorio dovoljno jak izgovor za njezinu neprestanu represiju i dehumanizaciju). Na ženskom tijelu tako koncept goth životnog stila postaje presretanje prećutnog upisivanja značenja zazora i smrti u meso i izravno samoodređivanje što otvara prostor za promašeno iskorištavanje potencijala radilice, i istodobno otvoreno odbijanje da se preuzme aktivna uloga majke koja joj je namijenjena. U samom sustavu je problem, naravno, onaj krivnje, a ako krivnja ne radi dobro u osobnom konceptu ženskog gotha, onda se događa tobože nezasluženo prepuštanje užitku i narcističko ponašanje koje iz uloge majke stavlja ženu u ulogu djeteta, i to čak djevojčice, a djevojčice su kroz kinematografiju horora zazornije od svih muških psihopata zajedno. Otuda Lollita stil koji otjelovljuje žensko tijelo koje ima mestruaciju, ali odbija da preuzme odgovornost za čovječanstvo, nego ostaje da se zabavlja i pervezno koketira u svojom narcisoidnom imperativu.

Pasivno muško tijelo je uvijek ogroman kamen spoticanja u falogocentričnom sustavu. Bilo da se ta pasivnost ogleda u nepristajanju na aktivno djelovanje u svrhu prenošenja muške moći ili seksualnom podantnošću, muško tijelo koje odbija da reproducira sustav koji mu iluzionorno povlađuje, a zapravo jednako manipulira životom, smrću, voljom itd, kao i sa ženskim, u najboljem slučaju zbunjuje. Istodobno je to klasična histerija koja ne dozvoljava muškom subjektu da se identificira, ali i subverzija, jer prekida nit tobože jasnog modela na nezgodnim mjestima. Za muškarce je smrt herojska, ali samo u toku same borbe i aktivnog odnosa prema drugima. Smrt koja se prihvata kroz pasivno stanje nepristajanja, autsajderstvo koje postaje prkos, često i fetiš, a sve zbog razlivanja ženskog principa po svom tijelu, izaziva odbrambene mehanizme samog sustava. Dodatno uznemirava i objektivizacija istog tijela kakvo muško goth tijelo izvodi putem kožnih materijala, šminke, mrežastih majica koje ističu kožu ispod itd. Tu iznimnu seksualizaciju, iako je često samo heteroseksualna, društvo ne prepoznaje kao otjelovljenje potencije kao rušilačkog, aktivnog muškog principa, stoga gothi gube najvažniju povlasticu u samom sustavu-povlasticu da budu shvaćeni ozbiljno.

Cyber goth ( the future belongs to undead)

S obzirom na slavljenje nepostojanja, a takvo je uvijek u potrazi za izgubljenim vremenom nije čudno zašto se klasični gothi okreću prošlošću u potrazi za nadahnućem svojih vizualnih izražaja. Međutim, sasvim novi stil pod nazivom cyber goth učinio je upravo suprotno-nadahnuće je potražio u budućnosti. Ista matrica koja polaže pravo na život i smrt tijela počiva na centralnoj iluziji da tijela uopće prethode jeziku, materijalnost koja počiva ispod jezičkih konstrukcija najveća je fantazija od svih, upravo zato što smo uvjereni u njezine auteničnosti. Budućnost koja nam donosi neslućene virtualne mogućnosti korespodencije vizualnog i tekstualnog, premošćava taj trenutni jaz između onoga što doživljavamo nedoraslom tjelesnom pojavnošću i prihvaćanja nepostojanja tijela kao konačno oslobođenje. Tako su cyber gothi prihvatili smrt tijela tako što su ga porekli. Njihov stil je takoreći futuristički, fluroscentne boje koje svijetle pod neonskim svjetlima, aludirajući da tek pod elekricitetom postajemo vidljivi/e, ogromne frizure šarenih pramenova nadahnute sf filmovima, materijali koji su nepopularni u svekolikoj svjetskoj trci za povratku prirodnim materijalima, gask maske kao krik solipsizma koji neizbježno ide sa cyber vizijom, naljepnice koje svjedoče o njihovim tijelima kao radioaktivnim, onim koji zagađuju preostale iluzije stvarnih tijela koje će da jedu organsku hranu i vjerovati da su golubovi koje Oracle hrani u Matrixu stvarni.

Autsajderi/ke društva se često osjećaju poput animiranih likova u onome što drugi zovu materijalna pojavnost. Iako ih matrica, nesavršena kakva jest, ali naizgled funkcionalna, nastoji uvjeriti da je to njihova krivnja, jer ne prepoznaje takve kodove u sustavu naturalizacije, taj unutarnji osjećaj nestvarnosti nije ništa drugo doli prepoznavanje sopstvenog tijela kao kiborga. Cyber gothi se stoga nadahnjuju i animacijom, uglavnom japanskom koja ima popularnu manga i anime kulturu.

S obzirom na teškoće saživljavanja bilo kakve subverzivnije subkulture na ovim prostorima (obično počne saživljavati kada se subverzivnost iste razvodnji i uvuče u normativ),  cyber gothi su prilično futuristički u još jednom smislu te riječi.