Pismohrana autora

God prefers an atheist

Posted: 23 svibnja, 2011 in Nekategorizirano

-Ja sam filozofkinja.

-Filozofija. Baš ono što nam treba u ovakva vremena.

Ne preći na kršćanstvo u vrijeme kada prvi priznati kršćani sve nekršćane nabijaju na kolac nije racionalno. Nije racionalno ni uzgojiti kosu i ostati u krevetu kao način subverzije u vrijeme kada treba zauzeti snažan ideološki stav. Nije bilo racionalno ni skrivati Židove dok nacisti kucaju na svaka vrata u ime racionalne ideje arijevske rase, ali eto, bilo je i takvih. Iracionalnih. U suštini, racionalno se čovjeka može nagovoriti na bilo šta, uključujući ratove, kanibalizam, izdaju, represiju svake vrste. Vidjeti da kolju životinju nije ugodno, ali racionalno je pojesti tu životinju. Da nema racionalnih argumenata, uistinu ne bismo mogli sebi relativizirati nijednu bol koju smo nanijeli drugima niti situacije u kojima nam je intuitivno bilo nalagano da uradimo jedno, a uradili/e smo drugo, jer smo se plašili/e.

Da, u doba fundamentalističkih zaoštavanja i theofašizma kakav je uveliko pukucao i na naša vrata (ukoliko je uopće ikada ta ista vrata zatvarao), nije racionalno biti ateisti/ica, još gore, beskompromisni/e ateist/ica, što je ironično, ako znamo da se upravo ateisti/ce pozivaju na racionalnost kao alternativu religijskim opijumima. Meni se čini da čak ni to više. Danas su ateisti/kinje načelno otvorenije za pluralnosti istina, dok će fundamentalisti/ce svoj sustav vrednovanja predočivati kao racionalno dokazane istine. Ateisti/kinje su postali/e iracionalno bića u sustavu, em se ne brinu za svoje osobno dobro ne praveći kompromise sa praznim označiteljima koji, ako ćemo pravo, na kraju dana i jesu samo prazni označitelji, em se usuđuju reći da je znanje krhko, režući posljednju granu na kojoj sjede. U vrijeme potrebe za radikalnim stavom, a u konstantnom raspirivanju straha da je svako vrijeme i svaki mjesec ovdje vandredno stanje, stanje za velike odluke, stanje pred rat, samoanaliza i borba sa sopstvenim sjenkama odaje slabost, a mogućnost pluralnog gledanja na jednu te istu stvar-potpuna kastracija. Naravno, u rodnom smislu, za žene je svejedno, jer njihov govor nije validan, njihova potraga za istinom je jalova, a njihov radikalizam, kao što je to jednom Dubravka Ugrešić sročila, odaje samo konflitnu osobnost, a nipošto boemstvo ili herojstvo. Muškarci slušaju jedni druge za stolom u kafanama, i za akademskim katedrama, pa onda citiraju jedni druge za buduće povijesničare koji će stvarati ideologije tako što će krutom selekcijom odabirati bitno, a ono što je žena pisala, nikada nije bitno, nego samo dodatak, koji može biti iskorišten ili ne, ili u krajnosti, postati predmet izučavanja na rodnim studijama koje su još uvijek odvojene od regularnog plana i programa, kako u školama, tako i na univerzitetima.

Film Agora zatekao me u kinu (gledala sam ga sama što je pomoglo puno doživljaju) u neke kasnije sate, čak ni kokice nisam kupila. Nije bilo ni gužve, ono, taman. Pod blagim stresom jer slijedeće jutro sam imala prezentaciju kojom sam trebala dokazati da psihoanaliza u koaliciji sa religijom priča istu priču, a predstavlja se njezina suprotnost. Falus, bog, sve je to meni isto. Čak sam bila spremna donekle da branim religijske rituale kao dobar način očuvanja mentalnog zdravlja, jer sam, znate, povodiljiv karakter, i da mi je razumjeti, da mi je znati, da mi je ući u priču dovoljno duboko da bih mogla uopće stvarati kritičku misao. Međutim, od toga ništa nije bilo, jer sam iz kina izašla sa osjećanjem vrlo nesvojstvenim mojoj melankoličnoj prirodi-ljutnji.

Film je smješten u 391. godinu kada je kršćanska religija bila priznata, pa se oni, bezbeli, pohasili. Znate, ono, paljenje knjiga, klanje ljudi, tko pokolje više, proglašavaju ga svecem, sve normalne stvari. Uglavnom, Isus Krist je razapet da bi oni mogli dalje razapinjati, i to je sveta dužnost, kao što je sveta dužnost držati te žene ućutkane, silovane, i ako zatreba, vala i ubijene. Normalne stvari. Ni pagani vala nisu nešto bili oličenje liberalnog građanskog morala, ali su bili čisti i čitali su knjige. Čak su im žene mogle da predaju. Ali nisam zato navijala za njih kada su pohrlili jedni na druge, nego zbog statue boginje koju su imali ispred knjižnice. Taj, naoko nevažan detalj, jer nam danas serviraju interpretacije o bogu koji je bespolan, androgen, nesvodljiv na oblik (ono na svoju sliku i priliku se izgubilo, kao i činjenica da se često allah u Kur’anu obraća u prvom licu množine), naveo me na razmišljanje koliko bi bilo dobro za ženu da ima simbol sebstva koji je ženski. I nije me bilo nimalo sram da ću otići u esencijalizam, jer je to bilo stvar kulturološke konstrukcije kao što je na krajau i religija sama. Imati simbol sebstva koja nije bezgrešna majka koja nema mjesta u svetom trojstvu nego se njoj obraćaju sa moli za nas grešne, implicirajući da ona nije nikakav dio božanstva nego tek posuda, ili Ivana Orleanka koju su iskoristili kada je trebalo, a onda ju i propisno kaznili kao primjer budućim curama koje se budu lačale falusnih simbola, danas je za nas znanstvena fanstastika što je neriješiv problem za feminističku teologiju, iako se trude. A kako god je za mentalno zdravlje muškarca dobro imati isuse, bude, muhamede, kako je to implicirao Jung, onda bi isti princip mogao poslužiti ženama da budu snosnije same u svojoj koži. Ali pozicija nikada nije ista, a mi to prečesto zaboravljamo da bismo govorili o univerzalnom čovjeku, univerzalnom vjerniku, univerzalnom ateisti. Iako je film ogroman pomak jer je beskomromisan ateistički, a da to nema veze za komunizmom (jer komunizam nije suprotno od religije što dokazuje naša stalna borba kao između crvenog i zelenog, a liberalne građanske opcije nigdje), ipak je napravio kompromis da se prilagodi muškom oku: Hypatija, filozofkinja koja ostaje do kraja dosljedna sebi, jeste glavni lik, ali nije nositeljica priče (jer bi to bio je li odmah feminističko-ženski film, a Alejandro očigledno nije htio baš da ide do kraja), nositelj je rob koji je primio kršćanstvo. Tako da se propustilo uraditi ono bitno-napraviti radikalan rez i sa patrijarhalnom ideologijom koja opstaje nevezano za religijske ili paganske uvjete. Valjda je ta borba duboko u muškarčevoj svijeti: kako prihvatiti novu ideologiju koja nudi veću poziciju moći, a zadržati ljudskosti, odnosno ne prodati ženskost. Pa fino. Ubiti ženu polako i sa milošču, kao što to danas radi psihijatrija. A i njemu je teško, znate. Nije baš morala da ide do kraja u svojim sumanutim, iracionalnim idejama. Muške suze su u filmu ekvivalent ženskom dostojanstvu.

Ipak, opraštam, jer sam se, koračajući do stana, prisjetila koliko je puta podizanje Biblije ili Kur’ana značilo smrtnu presudu. Koliko se kompromisa uradilo sa beskompromisnim stvarima. Ne morate pitati Hypatiju, jer to nije više ni stvar filozofije (krhko je znanje), pitajte Ines iz Goyinih duhova koju, znakovito, tumači ona ista Natalie Portman koja je simbol sebstva u V for Vendetta našla u kiši. Na balkonu. A nije morala čak ni umrijeti.